Ovaj blog je poseban, drugačiji. Možda se ne uklapa u koncept našeg brenda, ali mi smo veoma uživali radeći na njemu. Toliko smeha na photo shootingu, toliko iskrenih priča, dragih lica... Emocije su prštale na sve strane! Blog posvećujemo najstarijim članovima naših porodica. Da nije njih, život bi bio prazan. Za naše bake i deke!
Svi živimo brzo, žalimo se da nemamo vremena ni za šta. Lete dani, meseci, dok se osvrnemo oko sebe proletela je cela jedna godina. Nismo postigli sve što smo hteli. Nismo obišli mesta na koja smo želeli da idemo, nismo otišli na taj koncert, na važnu utakmicu. Nismo stigli da odemo na sve rođendane, žurke, druženja. Nemamo vremena da odgovorimo na poruku, pa zaboravimo, gubimo prijateljstva jureći novac, karijeru, ispite, diplome. A onda zazvoni telefon...
Imala sam ocećaj da sam nešto zaboravila. Pregledam planer, svi sastanci su završeni na vreme, većina poslova obavljena, manje - više sve je tu uredu, ali nešto nedostaje. Legla sam da spavam, osećaj ne prolazi. Onda se setim nežnog poljubca za laku noć, posteljine koja miriše na Bohor, toplog mleka i keksa pred spavanje.. Nedelju dana nisam pozvala baku. Opravdavam sebe da sam bila prezauzeta. Morala sam da završim sve obaveze, trebalo je videti se sa drugaricama iz srednje škole, morala sam da provedem i vreme sa dečkom. Aha, da, i kozmetičarka, nemoj nju da zaboravim, imala sam termin baš odmah posle posla. Previše opravdanja, ali nijedno ne pije vodu.
Moja baka nikada nije zaboravila moj rođendan, nije zaboravila nijedan moj ispit. Uvek se seti da me pozove kada se vratim sa putovanja i pita kako je bilo.
Sutradan kada sam je pozvala i objasnila joj koliko sam zauzeta bila, samo mi je umilnim glasom rekla "Ja znam sine da ste vi zauzeti, nisam htela ni ja da te diram." . Samo je nastavila razgovor kao da smo se pre dva dana čule, kao da nisam zaboravila. I onda mi je sinulo... Koliko vremena posvećujemo baš onim najbitnijim osobama u našim životima? Zašto nam je sve postalo preče?
Zato smo odlučili da okupimo naše bake i deke. Jedna sunčana nedelja, muzika i pregršt priča.
Nije ih bilo teško nagovoriti ni da obuku naše majice! Bake i deke bi za unučiće zaista uradili sve!
Slušali smo sva ta sećanja iz mlađih dana, pre nego što smo i mi postojali. Sa koliko ljubavi oni govore o svojoj mladosti, kao da je ceo svet tada bio drugačiji. Neki kao da nisu ni ostarili, još uvek su buntovni, zainteresovani za sva dešavanja i novine ovog našeg doba.
Čini mi se da svaka bora na njihovom licu može da ispriča po neku priču! I da ova jedna nedelja popodne nije dovoljno dostojna, koliko bi zapravo vremena trebalo da im posvetimo.
Mnogi su prohodali držeći se baš za te smežurane ruke, cvrste i sigurne. Nekima su bake pročitale prve priče, deke ih naučile prva slova ili reči. Najlepši mirisi kolača su baš oni bakini, najslađi, topli, preukusni, spremljeni sa puno ljubavi! Deke su unuke vodile na prve utakmice, kupili prve dresove.
Leto i raspust su bili nepotpuni ako ne odemo kod bake i deke na selo, ili u drugi grad! I bili smo sigurni da nam neće ništa zabraniti, tih par dana slobode, bez mame i tate su nezaboravni! Kod bake i deke je sve dozvoljeno!
Volite svoje bake i deke, posećujte ih, zovite ih, pitajte ih za zdravlje, za neki savet, popričajte sa njima ne gledajući na sat. Tek kada odrastemo postajemo svesni koliko nam je njihova briga u životu značila. Tu ljubav ne može ništa da zameni!
Mi smo se lepo zabavili, svašta novo čuli i naučili. Naši seniori su oaza ljubavi i mira. Mislim da je i njima bilo jako zabavno, iako su neki stidljivi, ali su se brzo snašli u ulozi manekena i manekenki!
ŽIVELE BAKE!
ŽIVELE DEKE!
ŽIVELA LJUBAV!